Circle of Snakes

subota, 15.03.2008.

Chupavi deviantart



http://chupavi.deviantart.com/

Da, tu sada objavljujem sve svoje priče. Mogao sam napravit link, ali mi se neda, copy/paste i uživajte! Tu sam ekskluzivno objavio svoju novu priču "Izvucheno iz konteksta", i neke stare priče, i nove ću ubuduće objavljivati samo na Deviantartu. Sori, a za one kojima je svejedno, nema sori. Uživajte!

- 11:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.01.2008.

Živ sam!

STVARNO dugo nisam ništa novo objavio. To je zato što sam se skoncentrirao na pisanju svoje knjige i priču za natječaj Večernjeg Lista. ALI ne očajavajte! Uskoro stižu nove. To je to od mene, samo sam se htjeo javit da nebi mislili "Ovaj je napustio Blog" e pa nije! Uživajte!
- 12:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 29.11.2007.

Nova godina, stara čežnja

Evo ga, dok se prebirem kako ću završiti onu jednu, sjetio sam se da vas ne smijem ostaviti na cjedilu. Dođete na blog, i sve što vidite je šugavi članak o nekom premijeru. E neće ići! Da ne čekate toliko smislio sam novu priču, ajde uživajte dok ja ne smislim kraj ove druge priče, pa ćemo svi skupa još više uživati!


Nova godina, stara čežnja



Dok gledam zalazak sunca, u staklenoj kući koja liči da je izašla iz 21. stoljeća, pomislim «Čemu sve ovo?». Dok je leteći objekt koji opasno liči na ogromnog metalnog galeba preletio preko sunca, okrenem se prema njoj, i shvatim da sve ovo sanjam. Kada sam shvatio da sanjam, jednostavno sam otvorio oči.
Po stropu su se formirale sjene što ih šalje jutarnje sunce. Moj najdraži dio dana, ali ga uvijek prespavam. Volim ove sjene, podsjećaju me na spokoj. Okrenem se na desni bok i gledam kako sunce viri iznad jedne stambene zgrade. Ili je to zgrada od neke banke? Možda Opera? Ne bih znao, sve se tako brzo mjenja da nemogu pratiti šta se događa. Kao kada shvatiš da više nisi dijete. Samo ti sine jednog dana. Ode bezbrižnost,i eto tu si, odrastao, ne znaš šta ćeš sa sebe. Tako i ovo, u jednom trenutku je stambena zgrada, a sutra se već skuplja ugledna gospoda da bi pogledala «La Boheme», možda i pokoji srednjoškolac pa se zezaju ispred.
Tek kada sam pomislio na srednjoškolce na ulazu u Operu, shvatio sam da nema smisla o čemu ja trošim vrijeme, bolje da gledam izlazak sunce, tko zna kada ću se sljedeći put probudim na vrijeme.
Lijep je prizor. Samo sunce, pokoji slabašni oblačak leti malo dalje od sunca. Boje se presavijaju od svjetlo narančaste do modro plave. Mraz se vidi po krovovima zgrada, na ulici nekad zašumi neki auto. Vani je tako hladno i službeno, ovjde sam na sigurnom, u svom krevetu. Nabijem si deku skroz do ušiju i trepnem jedanput. Hmmm, čini mi se da sam jedanput pročitao na nekom blogu izjavu tipa «Bog je pjesnik». Tko god je to smislio genijalac je, kada se ovo vidi, mora se čovjek složit.
Ustao sam i otišao na WC. Pomokrio sam se, otišao u kuhinju i u jednom potezu popio čašu vode. Poslje toga sam se osjećao lišen ogromnog tereta. Vratio sam se u krevet, i zagledao se opet u sunce. Još malo pa je skroz izašlo. Odjedanput me presjeklo u prsima. Sjetio sam se velike svađe sa djevojkom. Nismo se čuli odkad mi je zalupila vrata pred nosom.
Išli smo na proslavu nove godine kod prijatelja. Skupa smo već dva mjeseca. Sexsualne odnose smo već imali nakon mjesec dana. Nije mi bilo drago, ali kada se svi oko mene jebu, zašto nebi i ja? Emocije nije bilo, samo jebanje. Drago mi je da sam se toga riješio.
Došao sam do nje u pola osam. Bila je jako zgodna, obukla je nove traperice i dekoltiranu bijelu majcu, preko toga je obukla svoj crni kaput. Lijepa je za pogledat. Ali to mi nije dovoljno. A bolje to nego da sam sam. I to sam pročito na blogu.
Odvezli smo se busom do prijatelja. Dočekao nas je sa litrama alkohola i kilama grickalica, i tornjevima CD-a za ples. Ukratko, sve što je potrebno za jednu savršenu proslavu nove godine.
Složio sam si jedan bambus za početak, ona je uzela pivo. Vino je bilo loše i skužio sam zašto ga ima tako puno. Ali pio sam, jer nisam htjeo biti pri svjesti. Nesretan sam, to je činjenica, imam curu koju poštujem, s kojom sam samo htjeo zaboraviti na onu prošlu. Jedini razlog što ne prekidam je što ne želim bii sam. Nema ničeg goreg od toga. Prijatelji pomažu do jedne mjere, ali i oni te zaborave kada nađu svoju drugu polovicu.
Već sam zaboravio da imam uopće curu nakon treće čaše čistog viskija. Odradio sam ceremoniju slavlja nove godine, mada ne vidim ništa smislenog u tome. Ljudi se napiju, broje naglas od 10 prema 0, skaču, deru se, pale novac i bacaju ga da pukne a zašto? To je samo jedna nova brojka. Ništa drugo se ne dešava, vraćamo se starim obvezama, starim poslovima i starim prijateljima. Starim čežnjama. Ostavljamo godinu iza sebe, ali u stvari ništa ne ostavljamo iza sebe, teret se i dalje kupi i to se samo s godinama gomila.
Pola jedan.
Ona me primila za ruku. I odvela na kat.
Vodili smo ljubav.
Ne.
Jebali smo se.
Sex je bio dosadan i pretehnički. Obavljao sam stvari zato što mi je to obveza bila. Svršio sma samo zato što se to od mene očekivalo. Nije bilo nježnih riječi, nije bilo grljenja, nismo se mazili po završetku. Svršio sam, skinuo kodnom, rekla mi je dvije tri riječi koje nisam uopće popamtio. Uzela je svoju pivu i otišla van.
Polako sam se počeo oblačit. Prozor se tresao od basa glazbe i iz hodnika je dopirao prigušeni smjeh. To je njen smjeh. Hvali se zato što se jebala. Ugasio sam svjetlo. Kroz prozor je stizala svjetlost ulične rasvjete. Sjedio sam na krevetu dok mi je žuta svjetlost obasjala pola lica, a po ostatku sobe stvarala dugačke sjene. I dok sam sjedio u igri svjetla i prigušenih zvukova nove godine, nisam mogao skinuti tu misao s glave. Pitam se. Da li bi me ona mazila. Da li bi mi ona rekla da me voli tjekom vođenja ljubavi, gledala me u oči. A ne kao ova, samo stenjala i ko životinja se prepuštala tjelu. Pitam se, gdje li je ona sada. S kim slavi novu godinu? Nova godina, stara čežnja...
Ostatak večeri sam samo pijo. Nije mi bilo do ničega drugog.
Stara čežnja.
Nova godina.
Nova.
Stara.
Čemu sve to?
Bilo je šest sati. I lagano smo krenuli.
U busu smo šutili.
Upitala me šta mi je, slagao sam joj da sam umoran. Nisam imao volje komfrotirati ju s njenim greškama. Samo da ne budem sam, samo stisnuti zube i trpiti. Dan je kao svaki drugi, hladnoća dopire do stakla busa. Lagano stižu prve zrake sunca. Moj najdraži dio dana. Moram upiti što više ovoga, tko zna kada ću biti budan na sljedećoj Zori. I dok je prva zraka sunca u novoj godini sve doticala, osjetio sam koliko je svježe sve oko mene. Sve me gleda s drugačijeg kuta. Sve je novo i svježe. Nova godina, dotukla je moje mišljenje. Prva stvar koju sam shvatio u novoj godini je da sam u krivu. Super. Odličan početak...
Pred vratima njenim sam progovorio.
«Ej, prije nego što odem, moram te nešto pitati.»
«Reci...» rekla je i pogledala me, iskreno, ne znajući šta joj sljedi.
«Ovaj... Ovako.... Zašto ovaj...» kaskao sam, emocije ne prolaze dobro u ovom svjetu, čim nešto osjećaš smatraju te pederom i slabićem, stoga mi je bilo teško.
«Haha, daj reci više!» smijala se. Smetalo mi je što se smije, ovo je meni ozbiljan trenutak, smeta mi ako se netko oko toga šali.
«Zašto mi ne daješ do znanja da ti nešto značim? Mislim, ipak sam ti dečko...» eto ga, rekao sam.
Smijala se.
Zvuk njenog smjeha je probadao zrak, dopirao do uha, proklizao kroz sve kanale i došao do srca i zabadao jedno slovo za drugom u moje srce. H. A. Ha. Hahahahahahahahaha. Tako je užasno smješno pokazati osječaje.
«Slušaj kučko, tebi je to možda smješno ali meni je to bitno, papak bio ili ne, želim da mi daš do znanja da ti nešto vrijedim, jer sam ljudsko biće i imam potrebu za time da budem voljen, boli tebe kurac, kada imaš mene dobricu, a šta je sa mnom, nitko se ne obazire na moje jebene osječaje?»
«Sori, nisam znala da tako misliš» rekla je šokirano.
«Tvoj sori mi kurca znači, možeš ga ljepo sebi zabit u pičku, trebal si o tome razmišljat prije nego što si mi se smijala».
Probola me pogledom. Kao da me želi očima zadaviti. Zalupila je vrata tako da se cijeli štok tresao. Ostao sam sekundu dvije, i okrenuo se o otišao doma. Cijeli dan sam čitao neke knjige, i gledao novogodišnje filmove. Otišao sam spavati u osam navečer. Probudio se sada. Ništa mi ne znači, ali opet me presjeklo kada sam se svega toga sjetio. Draga mi je. Postala mi je navika.
Sunce je već bilo skroz izašlo. Odmahnuo sam glavu i legao. Buljio sam u strop. Sjetio sma se stare čežnje. Moje stare cure, s kojom sam bio nešto više od godinu dana. Užasno mi je nedostajala, bilo nam je lijepo, preljepo. Prekinula je sa mnom. Rekla je da me više ne voli. Ne zamjeram joj. Ljudi se zaljubljuju i odljubljuju. Nisu oni krivi. Ne možemo upravljati te emocije. Da možemo, nebi se sva ova sranja dešavala. Ali dok smo bili skupa, poštivala me svaku sekundu. Dala mi je do znanja da joj nešto značim. Da sam joj bitan, da sam joj dio života. Velika razlika od ove glupače.
Odkad je prekinula sa mnom prošlo je već godina dana. Još uvijek ju volim i još uvijek mi je draga, pa ju pokušavam zaboravit sa ovom ili onom. Bezuspješno.
Ali zašto tako visim za njom? Jer mi je dala do znanja da joj nešto značim? Jer mi je dala znanja da sam netko i nešto? Jer me volila?
Ona bi me zagrlila kadkad. Nije mi se smijala kada sam joj rekao da sam djevac, a ne kao ova. Jednostavno me voljela, i na to ljudi padaju, a ja sam pao pošteno.
Maštao sam o njoj jedno vrijeme. Prisjećao sam se kako nam je bilo i zapitao sam se kako bi nam sada bilo. Da nije prekinula sa mnom. Da li ima nekoga novog? Naravno, cijelo vrijeme se pravim pred svima da mi nebi ništa značilo da ona ima nekoga. Ali nije tako, zato se i nisam nikada pošteno raspitao za to. Nebi me uništilo, ali nebi bio niti ravnodušan, jednostavno bi bio tužan. Tužan što ona ide dalje. Znači da me uopće ne treba, i to nije nešto što ja želim. Postao bi dio njene prošlosti. Ima li goreg? Pitam se kako bi prošao kada bi sve ovo njoj priznao? Sve pitanja, malo odgovora. Da nebi upao u još veći očaj zbog manjka odgovora, vratio sam se stropu i jutarnjem svjetlu. Ono ne pita i ne odgovara, ono jednostavno je. Ah, da je čovjeku biti zraka svjetlosti...
Odlučio sam da onu jadnu zamjenu za curu ne trebam. Uzeo sam mobitel, poslao joj jednu poruku, objasnivši sve. Potom sam zbrisao njen broj i ugasio mobitel.
Vani je hladno.
Meni nije.
Vani je hladno.
Ja se sjećam kako mi je dobro nekada bilo i kako to nisam dovoljno cjenio. Cjenite uvijek svoju drugu polovicu. Uvijek.
Vani je hladno.
A ja na obrazima osjećam svoje tople suze.
Vani je hladno.
Jutro.
Nova godina.
Vani je sve novo, kreće sve nanovo. U zraku je olakšanje, zbačen je teret sa prijašnjih godina. A ja razmišljam o staroj čežnji, toplih suza. U novoj godini ja patim za starim godinama. Dok sam razmišljao o staroj čežnji utonuo sam u dubok i okrepljujući san.
Da li sam ju sanjao?
- 11:59 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.11.2007.

Reklame, premijer, otkaz

Ah, sa pričom nisa zadovoljan, pa dok ju ne doradim to te mjere da bude za objavljivanje, sljedi moja kritika duštva. Uživajte, poslje toga sljedi nova epizoda Izgubljenih.


Ožalošćen što, opet, nisam dobio posao, počeo sam razmišljati koliko hormonalnih tableta moram popiti da mi izrastu sise. «Oh, zašto?» pitate se? To je jedini kriterij za dobiti posao, bar od onoga što sam ja vidio. Ako netko može nabaviti neke bez da ih doktor propiše bio bih izrazito zahvalan.
Dok čekam bus, svira mi Muse na uređaju zvanom MP3. Pa se sjetim kako sam naletio na stranicu gdje su pitali koji mi je najdraži MP3. Da li treba uopće dublje ulaziti u to?
Vozim se tako u busu i primjetim reklame. A koje reklame sljede sada nego nasmješeni penzići, sretni radnici, ljudi u kravatama i službenim suknjama kako govore isklišejzirane stvari poput «Idemo dalje», «Mi smo budućnost», «Vi odlučujete» i slično. Pobogu, neke od tih stranaka imaju i po 30 milijuna kuna budžeta i to je najbolje što mogu smisliti? «Vi ste budućnost»? Da meni netko da milijun kuna da smislim slogan stranci, čovječe... Dolazimo do druge točke. Sretni umirovljenici? Recite mi, kada ste vani, sjedite kod klupe i pijete, da li oni umirovljenici što skupljaju boce vama izgledaju sretno? Ili oni, što jedva jedvice na dolcu skupe para za dvije glave kupusa, da li oni izgledaju sretno? Ili ona dražesna bakica što u Tkalčićevoj prodaje cvijeće? Odgovor se nekako od sam nameće.
Sretni radnici? Otvorili nova radna mjesta? Za šminkerice koje u poslu napreduju super karakterom da. Ali za nas ostale? Koji nemaju tatu koji je sa premijerom išao u vrtić? Odgovor se i ovdje nameće.
Uostalom, zašto moraju svi kanidati za premijera biti takvi neki bogatunčići? Nemožeš se s takvim čovjekom poistovjetit. Zamislite si ovog premijera. Hlače su mu Adidas trenirka (original, pa ipak je premijer), dolje ima crne čarape, koje se razlikuju za nijansu u crnini, jer mu je žena zamjenila čarape u veš mašini. Na njih natakne papuče, crne, kupljene u Nami, ipak mora podržavati domaću ekonomiju. Gore bijela potkošulja. I simpatična škemba, pivska po mogućnosti, pomalo pročelav, ali to malo kose što ima pušta na sjećajna na stare dane dok je slušao Hendrixa, Rolling Stones, Led Zeppelin i slićno. Mada danas sluša Mladena Burnaća, Nives Celzijus i Daru Bubamaru (radi bobrih susjednih odnosa). A sada ozbiljno, to nam naši starci stalno pričaju kako su prije bili rokeri. Di su ti «Rokeri» danas? Netko tko jedanpt sluša Hendrixa, stalno ga sluša. Nemojmo tako.
Nadalje, zamislite si tog našeg novopečenog premijera na službenom putu. U Bijelog Kući recimo. Ok, ipak sada nosi gornji dio Adidas trenirke jer nemože se u Bijeloj Kući pojaviti samo u podkošulji. Rukuje se s Bushom pa se ide počaćkati uho sam malim prstom ( na kojem pušta nokat radi lakšeg kopanja uha, to nam odmah upućuje da taj naš premijer zna koristiti svoju pamet). Ili zamislite si sjednicu UN-a. Dok Mahmoud Ahmadinejad drži govor o nuklearnoj energiji, sa hrvatske strane se čuje glasni podrik poslje dobrog gutljaja Karlovačkog (domaće, uvijek domaće). Svi ostali članovi UN-a uključujući Mahmouda, kojeg je naš premijer prekinuo, dražesno se nasmiju i komentiraju slatkim tonom, «Ah, ta Hrvatska». I eto ga, status Hrvatske se odmah uzdigao u UN-u.
E, to je premijer kakvog ja želim! To je premijer s kojim se mogu pistovjetiti!
Nova tema. Moja prijateljica je dobila otkaz. Radila je u dućanu s odjećom. Citiram : «Radi premašenog budžeta». Ok, to je i nekako razumljivo. No, pitam ja nju koliko imaju shop managera. Imaju sedam. Seadam shop managera za jedan dućan. Nekim čudom su prevršili budžet. Nekako me čudi kako. Stoga ako netko od dragih čitatelja možda zna urok prevršenog budžeta molim da mi pošalju odgovor. Onaj koji ima najviše smisla dobit će simboličku nagradu u obliku Penkala. Još ona to opravdava, «Pa da imamo više odjela i tako to...», pranje mozga, kažem vam, pranje mozga. TO joj naprave i ona ih još brani...
Najveći problem je što mladi ne žele glasati uopće. «Šta će mi to, ionako tko god bude na vlasti će me pljačkati». Zato si i pljačkan! Jer ne želiš da se stanje promjeni, galsaj, izobri se za svoja pravai prstani biti pasivan i kukati kako ti je loše u životu!

Hvala na čitanju, do sljedeće kritike, doviđenja!
- 17:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 02.11.2007.

Writing...

Pišem, jednu priču sam uništio jer nije valjala crno ispod nokta, ali pišem drugu koja je daleko bolja! Ajde vidimo se kada to objavim, a do tada se množite i ljubite i učite i čitajtei igrajte i sve što valja a nije rat, mržnja i slično!

Živjeli svi!
- 11:40 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 09.10.2007.

I tako se nađe stanica

Poruka: Stigla 4.8.2007. u 11 sati i 34 minute : Hej, u osam na trgu? Može? Pusa!
Odgovor : Stigao 4.8.2007. u 11 sati i 36 minute : Naravno, ajde pa se vidimo, pusa i tebi!

Njena poruka ga je zapravo i probudila. Dan prije je išao sa društvom piti. U ustima je imao okus smrdljive sline, one poslje litara vina i kila kebaba. Ah, to su ta famozna mamurna jutra.
Prohodali su bili prije tri mjeseca, upoznao ih je zajednički prijatelj, on njega zna iz osnvone, ona njega zna iz srednje. Nakon dva mjeseca veze, ona je njemu izjavila ljubav. On je njoj uzvratio. Ali nije to osjećao. Uzvratio joj je zato što mu je draga i ne želi ju povrijediti. Ali izjavio je to zato što zna da neće upoznati bolju žensku od nje, ali i zato što se nije htjeo osjećati usamljenim. Da, toga se najviše bojao, samoće. A ako je u vezi, sam nije, zar ne? Uostalom, imao je osjećaj da je ona to rekla iz istih razloga.
Kada je stavio mobitel da se puni, otišao je u WC i postavio rekord u pišanju. Bar osobni. Isčetkao je zube i umio se. Jedno vrijeme se gledao u zrcalu. Sebe mamurnog. Zabavljalo ga je vidjeti takovg, ali i sramio se. Nije se trebao toliko napiti. Ali, šta je tu je!
Sjeo je za stol u nadi da će nešto pojesti, ali ga je želudac brzo u tome razuvijerio. Bit će dobro ako se ne ispovraća ovog trenutka, a kamoli da jede sada. Nakon što je sjedio 10 minuta pokraj školjke, i kada je ustanovio je da neće biti ništa od povraćanja, presvukao se i pojeo samo jedan toast. Bez ičega, samo taj jedan mali kruh. Dovoljno da se ne osjeća gladnim, ali i dovoljno da ne pokrene mehanizam za povračanje. Tako je bar mislio. Kada se pošteno ispovračao, a nije već dvije godine i tri mjeseca koliko je on izdržao, legao je na krevet i pustio da vrijeme i svijet prolaze pokraj njega.
I tako se on osjećao izdvojeno. Dok mu je ostao truli okus svojih iznutrica u ustima, razmišljao je o njoj i kuda sve ovo vodi. Zapravo, da li to uopće negdje vodi? Nakon tri tjedna to se svelo na tu jednu rutinu, a rutina svima brzo dosadi. A već ima tri mjeseca na grbači.
On bi to najradije sve raskinuo, ali... Uvijek taj ali. I razmišljao je o ali dok nije upao u kratak i neugodan san.
Kada se probudio skužio je da je prošlo već vrijeme spremanja,i da je već morao biti na putu. Nabrzaka se presvukao, oprao zube i stavio žvaku u usta. Izašao je na ulicu i uvidio da tramvaja nema. Odlučio je otići jednu stanicu dalje, na pola puta do sljedeće stanice tramvaj je prilazio bučno, stoga je on počeo trčati, i na njegovo iznenađenje, čak i stigao. U tramvaju je glasno dihao i znojio se. Mjesta nije bilo za sjesti, a ljudi su ga svi gledali u čudu.
Ne shvaća zašto mu se ljudi čude. Kao da oni nikada nisu žurili na tramvaj, pa znojni ušli u njega. Nije znao kuda će sa pogledom pa ga je spustio, i zurio u njega i upao u uobičajeni tok misli u koje upadne tijekoom dosadne vožnje tramvajem.
Zakansio je «samo» 10 minuta. Pogledala ga je ispitivačkim pogledom koji je govorio «Zašto kasniš?». Da se izvuče nasmijao se i nježno ju zagrlio. Poljubili su se i rekla je da opet kasni. On se ispričao i rekao je da nije bilo tramvaja.
- Zašto ti usta tako smrde? – pitala ga je.
- Povraćao sam doma, pa zato. – odgovorio je.
- Pa... je li sve u redu? – upitala je zabrinuto.
- Da, ne brini se. – odgvorio je redom. Rutina, sve je upalo u tu prokletu rutinu – Gdje idemo?
- Idemo se naći sa Jelenom, ima novog dečka pa ga moramo upoznati.
- Moramo? Odkad odlučuješ za mene?
- Pa moramo! To mi je najbolja prijateljica, ja sam njoj najbolja prijateljica. Ona želi da ga upoznam, i očekuje da tebe povedem sa sobom. Uostalom misli na njega, šta će on sam dok mi dvije tračamo? -
- To se nisi nikada pitala kada sam ja bio sam sa vama... –
- A dobro sad... – rekla je samo, ispalo je kao da je prašinu pomela pod tepih. Kad tad će opet izaći na površinu.
Otišli su u njihov kafić gdje je stalno visila Jelena. Zvao se «Kul Urbana Nadobudna mLaDeŽ». I tu je visila, kako ste svi predpostavili, kul urbana mladež. Ona je popila neki koktel komplicirana naziva, a on je popio Juice.
- Zašto moramo tu biti? Zašto nismo mogli kupiti samo pića i otići u neki park? –
- Zato što je mene Jelena zvala, i zato što ako netko zove ide se tamo gdje te ta osoba i zvala.
- Nemogu podnjeti ovu glazbu. Uh....
- Hoćeš li prestati kukati? Kao malo dijete si. – rekla je živčano. I prestao je kukati.
Od ovakve glazbe mu se mamurluk samo još povećao. Jedva je čekao da odu odavde. Neka se samo rukuju sa njim i idu oni dalje.
Napokon su došli Jelena i njen dečko. Iznenadio se kada je pomislio da je čovijek zgodan. Nije naravno reko, ona je to rekla umjesto njega. Kada su došli upoznali su se. Kada se rukovao s njim, ustanovio je da ima dobar stisak, nije prejak da te boli, ali nije niti preslab da te živcira. Ovo je točno stisak kakav i treba biti.
- Mario, drago mi je... – rekao mu je.
- Ja sam... – prekinuli su ih cure, koje su se glasno smijale nečemu, valjda komentirajući kako se Mario ljubi.
Sjeli su, on je naručio pivu, cure po koktel kompliciranog naziva a ja on uzeo samo mineralnu vodu. Kada gaje čudno pogledao rekao mu je da je bila burna noć, on je samo kimnuo i rekao da razumije.
Dok su cure tračale, oni su se lagano upoznavali. Trenira plivanje, čak je dosta dobar u tome. Upoznao je Jelenu prije tri tjedna dok je bio vani u nekom šminkerskom kafiću. Ne u ovom naglasio je.
Dosadilo im je, pa ga je pitao da li hoće otići po kebab. On je pristao, ne kebaba radi, to je zadnje što će jesti, nego samo zato da ode od ove glazbe i ove dvije kokoši.
Mario je naručio kebab i lagano ga jeo dok su se laganim korakom vraćali do kafića.
- I? Koliko si već skupa s njom? – upita ga on.
- Neka tri mjeseca.
- I kako vam je?
- Iskreno? Meni ova veza nema smisla, ali isto tako nema smisla ju prekidati.
- Kako to misliš da je nema smisla prekidati?
- Pa eto, navikao sam na nju, i nisam spreman sada ostajat bez toga svega. Ona me voli, i znam da ću uvijek imati nekoga tu.
- Pa jel ti i nju voliš? – pita ga on.
- Pa... draga mi je u svakom slučaju. Ali daleko je to od bilo kakve ljubavi. Jednostavno, ne želim biti sam. Dosta je dugo trebalo da si nađem neku curu koja me razumije, tko zna koliko bi morao opet tražiti.
- Razumijem te. Tako je i meni sa Jelenom.
- Sumnjam da je tebi teško naći neku curu.
- Pa i nije, ali... Ona se odvaja od ostalih, ali opet to nije to što ja tražim. Zapravo i ne trebam curu, ovo je tek sve radi reda...
- Ne trebaš curu? Kako to misliš?
- A to je neka moja stvar...Nema veze, pustimo to.
- Da, pustimo to – odgovorio je zamišljeno.
Došli su lagano do urbanog kafića, popili još nekoliko pića, čak je i on počeo opet konzumirati alkohol. Prošao ga je sav taj mamurluk. Uz tih nekoliko kapi alkohola što je imao u sebi, opustio se skroz i bolje se upoznao s Mariom. Njoj je bilo drago što se dobro slaže sa dečkom svoje najbolje rpijateljice. Sve je išlo kako si je ona zamišljala.
Kada je već prošla ponoć, Jelena se umorila i odlučila je otići dooma. Lagano su se teturali do tramvajske stanice. Jedan par se ljubakao na svojoj strani, drugi na svojoj. Kada je došao tramvaj, ona ga je u čudu pogledala a on je njoj samo rekao:
- Rano je meni još, skočit ću s Mariom na još jednu pivu, nazovem te sutra!
- Okej, volim te!
- I ja tebe! – osjećao se kao zadnje đubre kada je to bio rekao.
Tramvaj više nije bio na vidiku, kada mu se Mario obratio:
- Slušaj, kod mene nema nikoga doma, ali ima puno pića, mogl bismo nastavit izlazak tamo? Šta misliš.
Dok je gledao za tramvajerm, suznih očiju rekao je da misli kako je to dobra ideja i krenuli su.
- Šta, grizeš se zato što si joj rekao da ju voliš?
- Da, osjećam se kao đubre zbog toga.
- Nebi trebao, ti nju zapravo ne želiš povrijediti i to je lijepo od tebe.
- Nisam siguran... Nije to lijepo od mene što ju navlačim tako. Trebao bi joj reći...
- Reci joj ako želiš, ali prije toga hajdemo na nešto Stocka što imam doma.
Stan je bio udoban i prostran. Regal je bio pun raznih pića, više skupocijenih nego onih koji ti nisu. Po zidovima su bili razni rekviziti iz drugih zemalja, maske što su izgledale kao da pripadaju nekom plemenu iz afrike, drvene ploče sa hiroglifima i slično.
- Šta ti starci čestp putuju?
- Aha, stalno su negdje, eto ga, recimo baš sada su u Londonu. Vraćaju se tek za tri dana.
- Pa šta rade da mogu tako često putovati?
- Stari mi je glazbeni producent, a majka mi je meneđerica za neku američku tvrtku što je ovdje.
- Pa lijepo je tebi ovako kada ih nema.
- Mogu ti reći da je. – reče dok mi je doadao bocu Stocka.
Pili su tako gutljaj za gutljaj. Uglavnom su razgovarali o svojim vezama. Ne zna zašto, ali prema njemu osjeća neko povjerenje. Povjerenje zbog kojeg je on priznao stvari koje čak svojim najboljim prijateljima nije priznao, a njega zna tek nekoliko sati. Bilo je to možda zato što ga je on razumio u svemu tome. Čak ga niti njegova cura nije razumjela u svemu. Ali Mario je.
- Jesi li ti ikada bio intiman sa Jelenom? – upitao ga je.
- Intiman? Misliš? – i napravi pokret s rukama, kao da gura nešto.
- Aha...- potvrdi mu on.
- Da, jesam. Jesi li ti bio sa svojom?
- Nisam, nije spremna na to. Mislim, nije da ju nešto silim da to napravimo, ali svejedno, ako me već toliko voli, zašto nema povjerenja takvog u mene?
- Koliko ste vi već zajedno?
- A tri mjeseca valjda... – gledao je u strop kao da nešto čita - ... da, tri mjeseca. Šta ti to mene nisi već pitao?
- Ma jesam, ali znaš kako to ide sa Stockom... A slušaj, neke cure su spremne na takve stvari tek nakon godinu, ili dvije.
- A ti dobiješ za dva tjedna.
- A jebiga, dobio sam, ali tu je falilo intimnosti i ljubavi, to ti je bilo samo obično jebanje.
- Aha...
Ali to ga nije tješilo. Pomalo ga je to izjedalo iznutra. Oko njega svi imaju odnose sa partnerom, ali ona «nije spremna».
Već je bilo pola tri. Grad je ležao u snu. Oni su sjedili na balkonu i uvukli Joint što je Mario bio na brzinu složio. Noć je bila hladna, ali prijatna. Na nebu su se mogle jasno vidjeti zvijezde, makar oni bili usred grada. Mario mu je dodao Joint, on ga je uvukao i pogledao ga. Njegove oči su mu bile čudne. Možda je to bilo zbog opojnog sredstva, ali možda i ne. No te oči su imale neki određeni sjaj. Sjaj pun razumjevanja i dobre volje. Cjielu noć mu je sve priznavao, i te oči su uvijek bile spremne da ga saslušaju i da upute pogled pun utjehe.
Poljubio ga je. On je poljubio Maria. Mario je njemu uzvratio poljubac. I ljubili su se tako na balkonu, u hladnoj, prijatnoj noći, sa zvijezdanim nebom.
Krevet mu je bo mekan i udoban. Prsa su mu bila mišičata i pritiskala ga snažno. No ta njegova bliskost mu je godila. Osjećao se sigurno. Jezik mu je bio mekan i vrludao mu tamo-vamo po ustima velikom brzinom. Lagano mu je skinuo majcu, i ljubio mu prsa, on je povukao Maria kao da ga hoće zaustaviti, ali dok ga je on gledao iz te pozicije, on se užasno napalio i svukao majicu sa Maria. Imao je razvijene mišiće i pločice su se jasno vidjele. Počeo ih je ljubiti, bile su tako čvrste i izazovne da je otišao sve niže, na što ga je Mario zaustavio.
- Jesi radio to kada prije? Mislim, s muškarcem? – upitao ga je Mario.
- Nisam to uopće radio, niti sa ženom niti muškarcem. –
- Pusti mene onda.
Legao je na leđa, pa ga je Mario primio za kurac i stavio ga u usta i počeo cuclati jako. U tren oka se stvrdnuo, te se od užitka on sav savijao.
- Sviđa ti se, a?
- Aha...
Obojica su se skinuli goli. Mario mu se okrenuo i rekao da ga stavi unutra.
- Jesi siguran?- upitao je zabrinuto.
- Da, radio sam to već prije. Siguran sam.
Nježno mu se privukao odozada. Namjestio je svoju kitu na njegov šupak. I pritisnuo. Bilo je nevjerovatno usko i teško je napredovao tako da je on morao jače pritiskati. Mario mu je stenjao, pa se bio uplašio da mu nije naudio, ali mu je on uputio pogled da nastavi. Gurnuo ga je do kraja, i zagrlio ga, Mario ga je primio sa svojim snažnim rukama što ga je još uzbudilo, i privukao mu ruke prema njegovom kurcu. Primio ga je i stisnuo, te je počeo da ga zadovoljava ručno. Dok je to radio, odozada ga je stimulirao. Bilo je toplo i usko, i jako mu je godilo. Nije dugo trebalo da svrši. Nije ga izvadio, cijelo sjeme mu je poslao u šupak. Zadovoljavao ga je ručno dok i on nije svršio po plahtama.
Odjedanput se osjećao tako prljavo. Znao je da je napravio nešto što nije smio. Gledao je u mišičavo tijelo pokraj sebe i osjećao se kao zadnja životinja. Zapravo, čak niti kao životinja, jer niti one to ne rade. Brzo se obukao i istrčao iz stana. Mario se derao za njim nešto, ali nije razaznao šta. Niti je imao interes za tim što mu on još ima reći.
Mučilo ga je to što je napravio. Zašto je napravi to? Ima curu, cura koja ga voli, cura koja je njemu draga. Pa zašto je to napravio? Da prekine rutinu? Možda zbog toga da se osjeća kao da negdje pripada. Istina je, imao je nju, ali stalno se činilo da je negdje odsutna, a ako nije ona, onda je on bio odsutan. Niti ga je ova pitala ništa o vezi, nije ga pitala kakve je volje. Konstantno je predpostavljala da je sve u redu. I u vezi i u njemu. No nije bilo tako. On je odavno skrenuo, nije znao kuda vodi sve ovo. A još nije imala dovoljnog povjerenja u njega da mu prepusti svoje tijelo. Zašto se ljutio zbog toga? Pa dokazao je da mu ne vjeruje s razlogom.
U duši ga je jako peklo, no on je hodao ulicama, bez obzira gdje. Nije pratio gdje ide. Htjeo je samo izhodati sav ovaj teret na duši. Ali zašto ga toliko muči? Jer ju je povrijedio. Ali, ona ne zna za to, stoga ju i nije povrijedio. I dalje je hodao, i dalje ga je nešto mučilo. Zašto ga toliko muči?
Odjedanput se našla pred njim tramvajska stanica. Bila je prazna, kučica plastična, sa limenom klupom, koja je sigurno hladna. Polica gdje bude vozni red razbijena je. Svjetlo koje reklamira neku juhu slabo je treperilo. Sjeo se na hladnu klupu. Duša ga je pekla užasno. Počeo je plakati. Oko njega nitko. U toj hladnoj noći, gdje nije bilo nikoga, on je plakao. Tuga je tekla van. Tugu je upijao hladan beton. Zašto ga to toliko muči?
Svjetlo mu je počelo ići na žice, stoga je pogledao malo u to. Odjedanput je vidio natpis markerom što je netko bio našvrljao na reklamu. «Sofija, volim te». I shvatio je tada zašto ga toliko peče. Voli ju. Budala to nije shvaćao sve ovo vrijeme. Ali on ju je volio. Volio ju je više nego što je ona to mislila da ju voli. I tako ga je tramvajska stanica prosvjetlila.

Bilo je poslje pet sati ujutro kada je došao pred njena ulazna vrata. Cijeli put je propješačio.Tramvaja nije bilo. Putem je imao vremena šta mu je činiti. Putem je shvatio da si nemože zamisliti život bez nje, i da ga muči što je napravio maloprije. Shvatio je i kako je bolno zamisliti si život bez nje.
Pokucao je nekoliko puta, i nitko nije otvorio. Pozvonio je. Čuo je neko komešanje iza vrata. Njena majka je otvorila vrata.
- Šta radiš tu ovako rano? – upitala je ljutito ali i zbunjeno.
- Došao sam ju iznenaditi, veza nam je upala u rutinu, pa da ju izvučem. –
- Eeee, da je bar moj takvi, ajde uđi, ona ti gore spava, razveselit će se. – brzo se oraspoložila.
Otišao je stepenicama do njene sobe. Zna taj put. Stotinu puta je prošao ovuda. Ušao je u sobu, ona ga je pogledala s kreveta, u čudu. Nije mogla vjerovati da je on tu.
- Šta radiš tu?
Suzne su mu bile oči, vidio je svu njenu ljepotu. Kao kada sljepi čovjek progleda. Kleknuo je pred nju dok je ona stalno zapitkivala šta se desilo.
Obrisao je suze, podigao pogled i rekao:
- Trebamo razgovarati... –
- 20:04 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.10.2007.

Strpite se još

Strpite se još dok ne objavim priču. A dotad razbijajte glavu oko pitanja radi kojeg se mučim već jedno vrijeme.

Čije ime Ateisti zazivaju kada svršavaju?
- 19:03 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.09.2007.

Hehej

Eto, ne javih se dugo sa novim prićama, samo da znate da imam dvije dovršene, još ih dorađujem i mjenjam sitnice. Uglavnom, uskoro ću se odlučiti za jednu i objaviti. Jeeej!
Ajde pa se vidimo, ostanite mi dobri dotad!
- 10:54 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.09.2007.

Od klupice, preko mjesečine do prijatelja

Tu i tamo netko prođe mračnim puteljkom. Odvaja se od glavne ceste, i zasut je grmljem, drvećem i klupicama sa svake strane. Puteljak vodi do jedinog osvjetljenog dijela, Dvorca. Dvorac je star i napušten, mada je mjesto naseljeno i puno života. Samo taj park oko dvorca, i puteljak sa svojim klupicama je mračan. Kada se sjedi na klupici, savršeno se vide zvjezde na nebu. Obasjavaju te svjetla udaljenih svijetova, udaljenih od ovih sranja na zemlji.
Uspinjao sam se glavnom cestom, prema kapiji na kojoj počinje puteljak. Ona je osvjetljena, ali čim se stupi na put prema dvorcu čovijeka proguta tama. Ali ja sam još bio na osvjetljenoj glavnoj cesti. Pun gorčine i teških očiju. Teške su od patnje, od crnog srca što tuče u grudima. Glupo srce, koje se uvijek nanovo nada i uvijek se nanovo razočara. I to samo tuče dalje, bez da mene itko išta pita. Gutam knedlu za knedlom. Ne želim se podleči patnji. Toliko patim da sam se valja već i ispraksao, ne želim da ona opet pobjedi. Mada je ona odavno već pobjedila, samo što to čovijek kasnije shvati.
Pokraj mene prolazi neki mladić. Viđao sma ga otprije. On mene primjećuje ali moj pogled je samo uperen prema kapiji. Da što prije stignem tamo. Što prije da se sjednem na svoju klupicu. Gleda me začuđeno. Ne znači mi ništa. Meni je samo stalo da se sjednem i odmorim svoje umorne noge od lutanja. Od potrage za srećom. Umorile su se. Jako.
Prije kapije se pojavljuju grmovi. Zeleni, nisu naročito lijepi. Dok prolazim pokraj njih, sklapam oči i ispružim ruku. Pod prstima osjećam lišće kako se lagano savija. Dok tako prolazim osjećam dašak vjetra kako mi miluje lice. Kako miluje zatvrorene oči. Oči umorne od izviđanja za srećom. Kada čovijek pati, tek tada primjećuje svijet oko sebe. Tek tada shvati da je Bog pjesnik, jer ovakva ljepota nije stvorena ljudskom rukom. Zbog ove ljepote se ne pati. To je Božija ljepota. Ali prođe taj kratki trenutak utjehe. I ja sam se našao pokraj kapije. Idužena lica bez emocija. U mene su buljila dva lika što su se naslonili na kapiju i pušili travu. Gledaju u mene s čuđenjem. Gledaju me dok drže travu u ruci. I ja sam čudak u cijeloj priči. I krenem udahnuvši duboko umornim plućima. Plućima umornim od isparivanja tuge. Od plinova gorčine i bijesa.
Sada se nalazim na putu. Svuda oko mene je tama, samo ravno ispred mene se nazire ulaz u dvorac. Ta situacija mi je bila pomalo smješna. Hodam u tami, hodajući prema svjetlu. U potrazi za svjetlom. Umornih nogu, ruku, očiju, pluća i što je najgore, umorna srca. Tražim svoju klupu, ali ju teško nalazim jer mi se oći nisu navikle na mrak. Ali valjda ću ćuti svoje prijatelje, oni tamo sjede negdje u mraku. Na našoj klupici. Jedini ljudi koji me mogu sada razveselit. Kojima sam neizmjerno zahvalan što su imali strpljenja da me saćekaju. Mada im to nisam reko. Ali volim ih strašno, i oni su bili prvi tu za mene. Mene umornog, od potrage za srećom. Moji prijatelji. Moji prijatelji i klupica.
Čujem ih, i lagano nazirem obrise bicikla u travi. Da, to je njen. Tu su oni. Čujem ih kako pričaju:
On: A, nešto je drugačij!
Ona: Da..... A nova košulja.
Niti ne slute kako se ja sada osjećam. Oni misle da sam nositelj sretnih vijesti. Ja umoran od života. A oni u cvatu. Zato su i prijatelji. Pozdravio sam ih i sjeo pokraj njih. Pogledao sam ih. I vidio sam ih mjesecom obasjane, kako u mene gledaju sa iskrenim smješkom. On je nagnut prema naprijed da me može bolje vidjeti. Sa smješkom. Pod mjesečinom. I Bog se opet dokazao kao pjesnik.
Ona: I? Kako je bilo?
I ja se sjetim kako je bilo. I presjeće me užasan osjećaj. Sjetio sam se. Kako je bilo. Samo sam odmahnuo glavom u znaku da nije dobro bilo. Ali oni me nisu shaćvatili valjda su pomislili da ih želim malo navlačit.
Okrenem se i pogledam prema mjesecu. Dok gledam u njega, rekao sam da nije nikako bilo. Oni su to opet shvatili kao zezanje. Mjesec se ražalosti nada mnom, pa mi reče: "Moraš im reć konkretnije!".
Okrenuo sam se prema njima i vidio sam ih kako još uvijek gledaju u mene sa iskrenim smješkom. Umjetničko djelo. Rekao sam da uopće nije bilo dobro. Oni su se uozbiljili i rekli:
Ona: Pa šta je bilo?
On: Da?
Rekao sam samo da nije bilo najbajnije i da ne želim baš razgovarati o tome. Oni su to prihvatili. Počeli smo pričati o svaćemu samo da skrenemo s teme. Nakon nekog vremena sam se zabuljio u mjesec.
Ja: Ponekad ti zavidim, baš bi volio biti na tvom mjestu.
Mjesec: Zašto?
Ja: Pa eto, lebdiš gore i u tami ljudima pružaš traćak svjetlosti. Bezbrižan si i okružen zvijezdama. Jednostavno ti zavidim.
Mjesec: Pa nije ti to nešto posebno.
Ja: Meni je. Meni bi to bilo super sada. Otić odavdje i ostaviti sva ova sranja za sobom. Uzdići se iznad svih idiota koji kroće zemljom i jednostavno gledati ih i smijati im se kako se bore za tu svoju mrvicu sreće.
Mjesec: Ali neki i pronađu sreću.
Ja: Većina ih pronađe sreću. Ali eto, nekima od nas je ona udaljena, udaljena kao što su mjesec i zvijezde. Ali tako malo tražimo. Tako malo trebamo za sreću.
Mjesec: Malo treba i za nesreću. A i sagledaj to ovako. Možda se tebi lijepo čini biti ovdje gore, okružen zvijezdama, ali ja ti nikada nisam okusio niti tugu, niti sreću, niti sam ikada zasvirao neki instrument. A vama je to svakidašnje.
Ja: Sve ima svojih prednosti i mana. I znaš šta je najgore?
Mjesec: Šta?
Ja: To što se ja opet nadam. Opet se nadam da će se to sve već nekako izgladit, da će biti happy end. I onda se opet razočaram. Samomučenje. I znaš još nešto? Jučer sam jedva dočekao današnji dan. Kada sam se jutros probudio bio sam presretan što je napokon svanuo taj dan. Gle me sada. Umornog od potrage za srećom. Da sam barem prespavao cijeli ovaj dan. I najgore od svega je što imam još cijelu noć pred sobom. Ne želim spavati. Želim samo pisati, slušati glazbu i patiti, samo ne želim spavati. Sam samcat u sobi svojoj.
Mjesec: Možda te neće tješiti puno, ali kada budeš napuštao svoj svijet, priredit ću ti jednu zvjezdu odmah do mene.
Ja. Stvarno bi to učinio za mene?
Mjesec: Naravno. Ovo nebih smjeo reći, ali odavno ti je namjenjeno mjesto na nebu.
Ja: Stvarno? To mi puno znači. Hvala ti.
Mjesec: Imat ćeš mjesto odma do Ujevića.
Ja: Pa koja je njegova zvjedza?
Mjesec: Prva desno od mene. Ti ćeš bit prva ispod njega. A desno od njega je Hendrix. Bit ćeš u lijepom društvu.
Ja: Hvala ti Mjeseče.
Mjesec: Samo, trebao bi svojim prijateljima bar reći. Trebaš to izbaciti iz sebe.
Ja: Imaš pravo.
Mjesec: Ajde vidimo se, budi pozdravljen, i vidimo se u drugom svjetu.
Potom ga je prekrio oblak. Zamračilo se oko nas.
Ja: Znate šta. Je, tako je strašno.
I počeo sam im pričati šta mi se desilo. Glas mi je sve više pucao. Sve više sam se osjećao gol, kao da skidam sve svoje slojeve. Pred njima, koji moraju znati istinu. Pričao sam priču redom, došao je trenutak. Zastao sam malo. Užasno teško. Progutao sam debelu knedlu i rekao sam što sam imao za reć. Kako sam se osjećao kao zadnja stoka, izigran, jadan i ponižen. Poniženje koje nikada nisam osjetio. Mrtva tišina. Čuje se samo lagani šum lišća. Slabi vjetar koji mi je milovao oči, sada miluje grane iznad nas. Dok oni probavljaju ono što sam im ja rekao. Čujem šmrcanje pokraj sebe. Ne znam da li je to zbog mene ili im je samo hladno. Ja tužno spuštam glavu. I borim se sa sobom da ne briznem u plać. Da ne počnem mlatati rukama oko sebe i da se derem iz svega grla. Zadržao sam sve to u sebi. Samo sam spustio pogled. Suznih očiju. U tami me možda nisu vijdeli, ali ja sam bio spreman plakati. Suze su bile na startnim pozicijama. I dok je meni svjet bio mutan oko mene samo sam rekao, slomljenim glasom:
Ja: Šta, oćemo krenuti onda?
Čuo sam tužnu potvrdu. Oni su se prvi ustali. Ja sam ostao sjediti. Obrisao sam s rukavima nove košulje ono tekućine što je ćućilo u oku i ustao. I krenuli smo. Lagano, sporije od šetanja. Korak po korak. Tada sam pomislio koliko sam zapravo Bogu zahvalan na njih dvoje. Kako ih volim i koliko mi znače. I kako ovo nebi tako lagano primio da njih nema. Trebao bi im to reći. Ali nisam. To mi je možda najveća pogreška tog dana. Što im tada nisam rekao koliko ih volim i koliko sam im zahvalan. Što su me saslušali i što ih je možda malo potresla moja sudbina. Da, to su ti anđeli koji su mi ublažili pad. Samo zato što su me saslušali. To je bilo dovoljno. Prvo smo se oprostili od njega. Pa sam se oprostio od nje. Zadnji dio puta do kuće sam morao prevaliti sam. Teško je bilo, ali mjesec je bio iznad mene.
I mislima sam bio bar sa mojim prijateljima.

Želio bi samo zahvalit Mattei i Franu.
Naravno i Antoniju što me pratio malo u noći u kojoj nisam smjeo spavati.
- 02:22 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.09.2007.

Tramvaj broj...

Da, net mi je bio u banani skoro mjesec dana, ali evo, imate me natrag. Uživajte mi u pričama koje ću štancati. Ovo je ona druga iz školskih novina. Vi tu čitate necenzuriranu verziju, za školu sam ju morao ublažit (toliko o umjetničkoj slobodi =P). Ništa, uživajte:



Ispod noćnog neba vjetar mi nježno obavija lice. Kao da me pazi, da se ne bih iznenadio. Kosa mi lagano vijori dok ja čekam tramvaj. Prođe još jedna subota. Doma me čeka krevet. Stanem na tračnicu da vidim ide li tramvaj. U daljini se nazire, no ne vidim koji je broj. Valjda je moj. Sjetim se da imam dvije knjige u jakni, krenem rukom po jednu ali se začuje škripanje i kotrljanje kotača. Pokraj mene prolaze svjetla i mutna lica tramvaja. Tražim po njemu broj koji trebam. Da, eno ga. Ovo je moj tramvaj.
Prazan i sjedam na lijevoj strani na predzadnje mjesto. Ulaze pretežno mladi, ali i pokoji starij stanovnik moga grada. Sjedim točno ispod lampe koja treperi. No, neće mi to smetati. Vadim knjigu. „Kako je ugodno uz mene“. Počnem ju čitati od početka : „Sve je počelo zbog jedne administrativne pogreške. Da nije bilo te administr...“
- Jeste čuli za Doru?- kaže jedna djevojka, koja je bila u društvu nekih mladića. Stoje odmah do mene. Ja se pravim da čitam, ali u stvari slušam razgovor.
- Kaj je s Dorom?- upita neki mldaić. S geliranom crnom kosom, u jakni na kojoj su sponzori. Poput stotina što sam vidio. Prati modu, pa je kao svi drugi.
- Šta je napravila na tulumu od Monike?- upita djevojka ponovno. Samo da ih više zainteresira...
- Čekaj, prošli vikend?- upita drugi s crvenom „šiltericom“, s čudnim čeljustima. Izgleda kao otvorena ladica.
- Da, na jednom tulumu je barila petoricu!- Kaže djevojka kao da je odala državnu tajnu.
-Odjendom?- upita gelirani.
-Hahahahahaha- začu se glupav smijeh. Ostali momci u društvu misle da je to jako smješno. Bit će da je gelirani Alfa Mužjak pa sve što kaže vrijedi zlata. Makar to uopće nije toliko smiješno. Nije smiješno, uopće. Lisatm stranicu, ipak ne treba ispasti sumnjiv.
- Ne odjednom, ali ipak, malo droljasto...- Odvrati djevojka.
- Meni se takva „treba“ sviđa!- kaže jedan, koji je dosad bio u pozadini. Kosu je obrijao sa strane, tako da mu je gore ostao otok. Trebam li uopće komentirati?
- A kaj se ti nadaš? Tebi ni drolja ne bi dala!- kaže Alfa Mužijak. Hahahahaha. Tupavi smijeh, čak i ovaj s otokom se smije. Ipak ne želi probleme s Alfa Mužijakom. Čuje se škripa kočnica. Tramvaj se ljulja lijevo,desno, svjetla ,opet, trepere.
- Jel` tu izlazimo?- upita djevojka
- Da- važno će alfa mužijak.
Zujanje. Vrata se otvaraju. I mala skupina izlazi van.
-Jedva čekam Har...- kaže otok, ali nisam čuo ostatak jer je opet zujalo a vrata se zatvarala. I krene tramvaj, ka novim pohodima. Ja se vratim knjizi, i počnem ju čitati. Ali, ipak ne. Nešto mi odvrati pozornost. Dok sam se istezao okrenuh se, i ugledah jednu čudnu skupinu. Dvije djevojke blijede poput papira, s crnom šminkom, lancima i dugom crnom kosom u crnim haljinama. Poput onih srednjovjekovnih haljina. S njima su bila trojica. Imali su crne kožne jakne, s dugom kosom svezanom u rep. Na nogama su svi imali crne čizme.
- Jeste vidjeli ove glupane?- začujem muški glas, ali ne znam koji. Iza mene su, jel da?
- Da, koji kreteni, majku im jebem!- odvrati drugi muški glas – samo slušaju Srbe! Jesu mi to neke Hrvatine!
- Ha,ha, jeste li vidjeli čeljust od onog frajera?- upita jedna djevojka.
- Ili onaj s onom mutavom frizurom- kaže druga.
- Koje seljačine, daj vino to vamo! – kaže muški glas, a čuje se zveket boca – nisu prerasli pubertet, šta ćeš?
Nisu prerasli pubertet? Kaže netko tko u zadnje 2 godine nije ništa obukao što nije crno! A tek ove ženske!
- Bilo mi je glupo sad u tramvaju, ali bi im razbio pičku!- kaže jedan što je dosad šutio.
- Ajde Crni ne kenjaj! TI se nemreš istuširati a da si ne slomiš ruku! Ti ćeš nekoga razbit? – kaže jedna djevojka.
- Jebite se! – odvrati Crni
- Ajde, šta se svađate, neprijatelj je upravo izašao iz tramvaja, mi moramo biti složni! – kaže jedan.
- Ej Franky! Odi osnovati neku stranku ili tako nešto! – kaže Crni.
- Oš šamar? – upita Franky.
- Nemaš ti muda za to! – odvrati Crni. Našto se začuo šamar. Ja se okrećem, jer sad imam puno pravo gledati u njih. Ove dvije djevojke drže dugokosog koji ispija vino, a Crni se skupio sa strane. Nakon što je Franky ispio svoje vino pitao ga je želi li još.Neki su se stariji i poustajali, valjda su mislili da će i oni dobiti šamar.
- Smiri se Franky!- kaže jedna te ga poljubi. Kad su zazvonila vrata izašli su.
- Crni ajde! – kaže treći dugokosi dok je držao vrata koja se nisu mogla zatvoriti – pijan je! Neće se to više dogoditi!
- Znam da se neće dogoditi, jer ja neidem više s vama! Jebite se svi!
- Kako oš! Papčino! – te pusti vrata. Ona se zalupiše naglo. Tramvaj je potom krenuo. Ja sam se vratio knjizi. Tako se znači ponašaju neki koji su prerasli pubertet! Neki stariji su buljili u Crnog.
- A koji kurac vi gledate?- upita Crni masu koja ga je promatrala. Oni su se okrenuli mareći za svoja posla.
- C-c-c, ta mladost... – izusti neka starija gospođa ispred mene. Franky je na sljedećoj stanici izašao van, a ušli su neki mladići bez djevojaka. Imali su spuštene hlače, prevelike majice što su ličile na haljine i nakrivljene kape na glavi. Uglavnom, kao iz cirkusa. Stručni naziv bi bio „reperi“.
- Jeste vidjeli onu karikaturu? – upita jedan, koji je zacijelo Alfa Mužijak. Imao je plavu „haljinu“ na kojoj je stajalo veliko G.
- Misliš onog mutavog metalca? – upita drugi, s crvenom „haljinom“ koja je imala znak neke sportske ekipe.
- Da! Koja seljačina, mogo bi se taj nekad i oprati!- odvrati Plava Haljina. Potom se čuo tupavi smijeh,
- Ili ošišati!- kaže Crvena Haljina. Tupavi smijeh. Znači, jedan od njih dvojice je Alfa Mužijak. Sad se sigurno bore za krdo s lošim forama!
- Nema se vremena ošišati! Pa on mora ići na groblje da zaziva sotonu! –reče Zelena Haljina. Odustajem od potrage za Alfa Mužijakom. Zelena Haljina vadi mobitel iz džepa, i pusti neku „repersku“ pjesmu na mobitelu. Svi su klimali glavama, jedan maše s prstima, a jedan se dere „B-I-CH“. Gospođa ispred mene opet gunđa. Potom jedan vadi cigarete i zapali ih. Drugi se smiju i žicaju „dim“.
- Ajmo u Aquarius! – kaže Zelena Haljina.
- Ma jebeš Aquarius! Ajmo kod mene, pozvat ću neke „trebe“ i organizirati tulum!- kaže Crvena Haljina. Ostali se složiše.
Na sljedećoj stanici uđe moj prjiatelj, pa sam izgubio interesa za haljine.
- Di si?- upita me, kako ga od milja zovemo, Niks.
- Vraćam se s jednog izlaska. – odgovorim mu.
- Di si bio?- upita me. Di sam bio? I da mu kažem di sam bio ne bi znao. Ali ajd.
- U Verdiu. –
- Ne znam di je to. – velikog li iznenađenja!
- A odkud ti? – upitam Niksa.
- Ma iz kvarta, bila je neka šora, razbili mi frenda pa sam okupio ekipu. Sad idem po njih u Siget, pa ćemo razbit jebenu Knežiju!
- Zvuči zanimljivo... – ne znam je li pokupio laž ili nije.
- Šta, ti čitaš? – upita me on.
- Pa da, jednu knjigu Steva Martina, a u jakni imam još jednu.- odgovorim mu.
- Kako ti se to da? Ja ne čitam lektire, a kamoli nešto sa strane! – kaže mi on sa zbunjenim izrazom lica.
- Pa zašto ne bi čitao? –
- A ne znam, kažem da se meni ne da. Samo mi uzima vrijeme.-
- A šta imaš tako važnog za radit? – upitam ga, već lagano ljut.
- Ne znam... – odgovori on.
- Jel` znaš šta se meni ne da? Meni se ne bi dalo ići u druge kvartove da se tučem s nekim. Jer meni kvart ništa ne znači. Ne bih išao u Split, samo da tamo tučem nekog jer sam iz Zagreba, jer on meni ništa ne znači, bar ne toliko da se tučem za njega!
- Kad si papak, bi li se borio za Hrvatsku? – upita on mene.
- A bi li ti?- upitam ga dok ustajem. Nisam mu ni dao vrijeme da odgovori jer sam znao, šta god odgovori to je laž. Tramvaj zuji, ja izlazim van. Niks me uporno doziva, ali ja idem dalje. Baš sam izašao kod parka. Tu sam sam, u prirodi. Vadim drugu knjigu, i listam ju bez veze. Slučajno ostanem na jednoj stranici i čitam:
„Ali u samoći njihova je glava
Ispravna i čista povrh mračne rulje
Gdje ih ne razumiju glupani i hulje.“

Sklopim knjigu. Dignem glavu i nastavim se šetati među drvećem, grmljem obasjan samo mjesečinom. A u daljini svi skupa idu, u tom čudu svjetala i zvukova. Reperi, šminkeri i metalci idu, odlaze. U tom tramvaju, tramvaju broj ...
- 11:48 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>